Pred zidom vremena
-Irena Vrkljan

Radi te boli od koje umiru prsti
Do juče još uronjeni u pjesak i šećer
Radi te boli
koja nagoni oblake na bjeg i smrt
u dugim ljesovima zore
Radi te boli u mekom tkivu sna
kad se propinje sve do ruba tjela
do izvora krvi
već omamljene dlanom
već budne za plač
radi ovih nepoznatih bića
koje nadgrizaju koru noći
ponosnu koru noći
sto čuva uspomene.
Oklop tako snažan i opet tako ranjiv
tamniji od tame
Radi ove boli
koju mirisom mahovine i odložene stvari donose u sobu
krotku od tišine
u osvetljenom oknu prozora
pa pred zid na koji pljusti kiša ili dani
Stajala je nepoznata žena
i rukom već tuđom
i iglom već zarđalom
pretvorila vjerni sloj prašine
u onaj drugi svijet
opustošen drugom boli
od koje se ne umire
a da se ne zna zašto
a da se ne zna kako
Neprimjetno i neponovljivo